Recenzije: Dar

I. Nikolina Mesić

Rose L. Harper pseudonim je kojim svoja književna djela potpisuje magistra ekonomije, analitičarka društvenih kretanja i spisateljica Branka Martinović. Predstavljajući autoricu široj javnosti, Đuro Vidmarović za nju kaže kako pripada mlađoj skupini književnih talenata koje je dala Bosna i Hercegovina. Autorica je, naime, rođena u Varešu. Do sada je objavila dva romana: Nevidljiva ljepota (2020.) i Dar (2022.), oba u izdanju splitske Naklade Bošković.

U Nevidljivoj ljepoti autorica kroz priču o trgovini ljudima donosi i priču o međuljudskim odnosima, identitetu, ljubavi, oprostu, nadi i snazi. “Roman je uz
sve to i povrh svega knjiga o Božjoj ljubavi te nam životno i vjerodostojno svjedoči kako se osoba i društvo degradiraju i vrijednosno razaraju kada su odbacili Božje vrijednosti”, navodi Marito Mihovil Letica. U predgovoru svom prvom romanu autorica je, između ostalog, napisala: “Čovjek mora znati svoj identitet. Mora znati tko je on i mora znati kamo ide kako bi mogao ispravno oblikovati svoj život.”

Upravo ta rečenica može se promatrati kao poveznica dvaju romana, Nevidljive ljepote i Dara, jer u potonjem se također progovara o unutarnjim borbama glavnog
lika, Jakova Petrića, koje uvelike određuju njega, njegov identitet te koje otkrivaju onima koji ga okružuju, ali i njemu samome, tko je i kakav on čovjek uistinu jest.
Jakov Petrić vrlo je uspješan i moralno principijelan tridesetdevetogodišnji čovjek
zaposlen u industriji poslovnog savjetovanja. “Jakov je puno radio, ali uspio je zaštititi i očuvati srž poslovanja temeljenu na moralu i poštenju. Nije mislio prodavati maglu ni svojim klijentima ni u ime svojih klijenata nekoj trećoj strani. Bio je čovjek koji je smatrao kako svaki prihvaćeni projekt ostavlja njegov osobni pečat na društvu, a on je htio ostaviti pečat Dobra.”

Neobično je, stoga, da jedan takav poslovni čovjek odmah na početku romana mijenja svoje mjesto prebivališta i da se iz dinamike Grada seli u jedno malo seosko mjesto, u puno mirniju Dolinu.

“Kada je odlazio iz Grada, nije odlazio kako više ne bi radio. Odlazio je jer se htio maknuti od mnoštva napisanih podsjetnika ljudi koje je sretao jednom u životu, a koja su mu preporučivali za pamćenje. Odlazio je jer se htio maknuti od ispraznih marketinških predstavljanja i pozicioniranja različitih kultova ličnosti koji su sve oko sebe uvjeravali kako su nezamjenjivi.”

U Dolini susreće ljude s kojima se zbližava; sa svakim od njih dijeli po jedan segment
svoga života, a svaki od tih odnosa u romanu kao da služi iznošenju određenih misli, određene ideje. Tako, primjerice, u razgovorima Jakova i njegova susjeda, ugostitelja Filipa, do izražaja dolazi autoričina upućenost u poduzetništvo, ekonomiju i aktualna društvena zbivanja. Kraj 20. i početak 21. stoljeća sugovornici Jakov i Filip prepoznaju kao vrijeme u kojemu uz određeni proizvod više ne postoji priča, nego, umjesto toga, ideologija koja prodaje proizvod, ali i koju, što je još opasnije, potrošač onda s tim proizvodom i kupuje. Krajnji je cilj takvih kretanja – sterilnost. “Čak su i proizvodi koje proizvode postali sterilni. U redu, to je definitivno zato što je
golem udio tehnoloških uređaja u igri, a oni su sami po sebi nekako sterilni, ali nije samo to. Cjelokupni pristup poslovanju promijenio se. To je ono što sam ja laički primijetio kroz reklame,” nadoveže se Filip. “Dobro si primijetio. Cilj ili rezultat jest sterilnost – ući u sterilni stan, voziti se sterilnim automobilom, razgovarati sa sterilnim uređajem, imati sterilne odnose koji prerastaju u sterilan brak. Umjesto da je sok koji proizvode u centru pozornosti, prodaje se ideologija, a sok je samo dodatak.”

Nadalje, u razgovoru sa svećenikom Domagojem Jakov razotkriva obiteljsku tragediju zbog koje je dugo vremena živio sa snažno izraženim osjećajem krivnje. Taj razgovor obuhvaća jedno od najdužih poglavlja u romanu, točnije, drugo poglavlje po dužini, i iznimno je važan jer otvara pitanja s kojima se susreće svaki čovjek u onim trenutcima kada mu leđa pritisne težina križa. Uz partiju šaha njih dvojica razgovaraju o razlici između nedostajanja i tuge, o „pravu“ čovjeka na suze (“Da nam suze nisu katkad potrebne, Bog nam ih ne bi dao”), o opasnostima i zamkama New Age pokreta koji želi zamijeniti katoličku nadu koja izvire iz Kristova uskrsnuća,
zatim o prihvaćanju križa, o smrti i, u konačnici, o uskrsnuću: “Uskrsnuće i život vječni neoborive su istine. Kraj ovozemaljskog života nije kraj. (…) Na nama je krivnja ako smo očajni, a očajni smo jer smo odbacili ono jedino što nas čuva od očaja, a to je uskrsnuće.”

Glavnina zapleta romana vezana je zapravo uz Jakovljevu obiteljsku prošlost i obiteljske tajne. Jedan dio te prošlosti iznosi se kroz epizodu kojom autorica u roman uvodi priču o jednoj ljubavi, o odabiru ispravnog puta u životu, o odlukama koje je neopisivo teško donijeti, ali koje su istovremeno i neminovne, o nerazumijevanju, tvrdoglavosti, ponosu, ljutnji, o izgubljenom vremenu, ali, u konačnici, i o oprostu.

Govoreći upravo o tom dijelu romana, urednik Rudolf Ćurković u svojoj je recenziji napisao: “Prateći život likova, može se očitati da su svi oni otvoreni
Životu, čak i kad ne djeluju u skladu s tim.”

O drugom se dijelu obiteljske prošlosti saznaje iz pisma anonimnog pošiljatelja koje stiže na Jakovljevu novu adresu: “Poštovani gospodine Petriću, trebao bih Vam se predstaviti, ali moje ime ostat će skriveno, bar za sada. Nadam se kako ovo pismo nećete smatrati okrutnim, iako će moje riječi biti takve. Znam kako će one usjeći duboku brazdu. Kako piše u Svetom pismu:
„Ništa nije skriveni što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati“, tako i ja Vama želim otkriti dugo skrivanu tajnu o Vašoj obitelji. Želim Vam objasniti što se dogodilo 1992. godine Vašim roditeljima, Josipu i Eleni Petrić.”

U potrazi za istinom o smrti svojih roditelja, za koje je vjerovao da su umrli nesretnim slučajem, Jakov Petrić otkrit će detalje koji će ga dovesti sve do financijskih malverzacija, odnosno pranja novca kroz prenatalnu dijagnostiku, industriju pobačaja i umjetnu oplodnju. Na tom putu odlučio je ne uzimati osvetu u svoje ruke: Nije se htio osvećivati, nego je htio bolji svijet, stoga je odlučio djelovati preko državnih institucija i kaznene prijave koja bi u ovom slučaju bila lijek, a time i dobro djelo. Bila bi pravedan čin, a za pravdu i mir mora se boriti. Možda bi to bio početak jednog procesa čišćenja društva, odnosno mali doprinos tomu.

Govoreći o naslovu romana, Rudolf Ćurković kaže da se naziv Dar ne odnosi samo na jedan dar. I zaista, autorica čitatelja podsjeća kako sve u životu jest dar i kako je svaki život dar, stoga ju upravo snažno i zaokupljaju pitanja poput: Kolika je cijena života?, Je li čovjek čovjek, biće željeno od Boga sa svojim ljudskim dostojanstvom ili je samo najobičnija meta za odstrjel? U konačnici, autorica potvrđuje veliku kršćansku istinu, kako život postaje najveći, najuzvišeniji dar onda kada se daruje za drugoga.

Autorica svoj roman karakterizira kao obiteljsku sagu o ljubavi, prijateljstvu, gubitku, borbi za dobro i ustrajnosti.

I zaista, mnoge su teme, mnoga su područja u koja zadire Dar i nad tim temama, nad tim područjima, čitatelju valja zastati i promisliti o svojoj ulozi i o svojoj
odgovornosti za svijet u kojemu živi jer iako je roman Rose R. Harper fikcionalno djelo, ono je, ističe autorica, inspirirano istinitim događajima.

Međutim, bilo bi zanimljivo, u nekim budućim stvaralačkim postupcima kojih sigurno neće izostati, vidjeti kako bi iz pera autorice izgledalo djelo koje bi se pozabavilo samo jednom temom koju bi onda u svoj svojoj složenosti iznijela pred čitatelje. Na taj bi se način pojedini dijalozi mogli razviti u kompleksne rasprave
koje bi ostavile više prostora propitkivanju različitih stavova, umjesto da mjestimično zazvuče kao dijelovi već otprije pročitanih članaka.

Neka taj prijedlog bude poticaj i izazov mladoj i talentiranoj autorici u njezinom daljnjem, nesumnjivo uspješnom radu!

II. Zrinka Martinić

Djelo bi se alternativno moglo zvati Tri dara.

Drugo romaneskno ostvarenje etablirane hrvatske spisateljice Rose L. Harper Dar (tiskane krajem 2022.) odiše onom životnom snagom, toliko potrebnom u ovim turbulentnim vremenima.

Lako je čitljiv, iako progovara i o ozbiljnim temama poput zastarjelih komunističkih zločina u svrhu stjecanja materijalne dobiti, zatim stvaranja umjetnog života kao novog oblika trgovine ljudima te uskraćivanju prava na život u vidu pobačaja, a sve to kroz obiteljsku priču kakvu, doduše, možemo sresti na svim meridijanima. No, ova je ispričana na osebujan način kojim se služi naša autorica: duboko promišljenom svakom životnom situacijom, argumentirano, a opet s puno liričnosti i boja kojima su prožeti životi njenih originalnih junaka.

A glavni junak ovog romana je Jakov Petrić, mladi udovac koji živi život punim plućima, nastojeći ga osmisliti na najbolji mogući način, koristeći svoje novootkrivene talente koje će u vidu triju darova namrijeti kao svoju ostavštinu. Okružen je zanimljivim susjedima, dobrim ljudima i prijateljima, od kojih je jedan svećenik, i dva para djedova i baka koji ga vrlo cijene. Pa, iako roman završava smrću glavnog junaka koji daje život spašavajući malog dječaka, iz te smrti proizlaze mnoga dobra, a Jakov kroz njih postaje nezaboravnim. Prošao je zemljom čineći dobro i nije išao malen ispod zvijezda…

Naravno, i ovaj je roman, s kriminalističkim elementima radnje, prožet ljubavlju, dobrim međuljudskim odnosima, vjerom u Boga, ali i u ljude iz kojih uvijek, ma koliko zla učinili, na kraju uspije izvući i onu dobru, makar i manje vidljivu, stranu njihovih ličnosti. Poput nekog mozaika koji se postupno slaže a da svaki njegov kamenčić na kraju nađe mjesto koje mu je određeno.

Roman je koncipiran u trideset i tri poglavlja, što je samo po sebi već znakovito, a svako poglavlje započinje ili biblijskim ili autoričinim citatom. Skladno su spojena autoričina životna opredjeljenja – ekonomija i književnost u vrlo zanimljivu cjelinu, jednako kroz likove kao i paralelne događaje. Primjerice, kroz opis kolonije dabrova dat je i njezin vrijedni doprinos ekologiji i održivom razvoju. Istaknuta je i njezina veza s karmelićankama Božanskog Srca Isusova koje na sjajan i originalan način, s puno ljubavi i razumijevanja, odgajaju naraštaje djece i mladih koji postaju prisni, vrijedni i pošteni ljudi, toliko potrebni ovoj našoj napaćenoj zemlji.

Autorica na početku kaže kako je ovo djelo fikcija, ali inspirirana istinitim događajima, a knjigu posvećuje „onima koji ostave traga u tuđem životu, a da nikad neće pročitati nešto o tome“. Tima i takvima namijenjena je ova prekrasna knjiga koja će dijelom izazvati suze, ali i osmijeh jer će čitatelja učiniti sretnim i ponosnim što ju je pročitao!